ATOMSKO SKLONIŠTE

Atomsko sklonište je hrvatski hard rock sastav iz Pule. Sadašnji frontmen pulske grupe Atomsko sklonište, Bruno Langer rođen je u Rijeci, dio djetinjstva proveo je u Zagrebu, a zatim se trajno vezao za Istru i Pulu. Kao četrnaestogodišnjak na poklon od prijatelja dobiva svoju prvu gitaru i to sa samo dvije žice. Njegova prva bas-gitara bila je iz kućne radinosti Dinka Bijažića, pulskog glazbenika koji mu je otkrio svijet električnih instrumenata i bio njegov učitelj gitare. Bijažić i njegov sastav Beat Stones predstavljali su začetnike pulskog rocka, a ostali su upamćeni i po nastupima po Italiji, što je tada predstavljalo velik uspjeh. Bijažić je 1964. godine bio u potrazi za basistom, pa mu je Branko Umković (bubnjar i pulski ”kralj pjevanja”) doveo Langera. Iz te će se suradnje izroditi službeni Langerov sastav Fantomi, mada je Langer još prije svirao u sastavu Apaši.
No Fantomi ne traju dugo, pa Bruno postaje basist Logaritma. Nakon što Logaritmi prestaju s radom, 1968. godine nastaje Hush, preteča Atomskog skloništa. Bruno Langer je svirao bas, Dragan Gužvan gitaru, Saša Dadić bubnjeve, a Branko Umković je pjevao. Kasnije, 1972. godine u Hush dolazi Sergio Blažić, koji je prvo svirao bubnjeve, a kasnije paralelno pjevao sa Brankom. Iste godine Umković se seli u Split i Blažić postaje vokalni solist. Međutim kao i ostali reproduktivni sastavi, ni Hush nije zabilježio značajan uspjeh mada su predstavljali veliku atrakciju u Puli. Langer se 1974. godine priključuje koparskoj grupi Bumerang koja djeluje od 1970. godine i koja je do tad objavila jedan autorski singl. Na Langerov nagovor Đoser se pridružuje Bumerangu. U jesen 1976. Bumerang prestaje s radom između ostalog i zbog toga što su glazbenici bili iz različitih gradova. Blažić i Langer se vraćaju u Pulu i 1976. započinju suradnju s pulskim pjesnikom Boškom Obradovićem, koji se osim pisanja pjesama, bavio režijom i organiziranjem različitih umjetničkih manifestacija. Godine 1968. režirao je predstavu ”Atomsko sklonište” koja je premijerno izvedena u Istarskom narodnom kazalištu, a temeljila se na izboru iz svjetske antiratne poezije, za tu priliku pojačane nekim njegovim pjesmama. Obradović pristaje na suradnju i 26. veljače 1976. daje im svoje tekstove te se taj datum uzima kao službeni osnutak Atomskog skloništa.

Mada ni po žestini glazbe nije bilo mnogo sastava u SFRJ koji bi se s njima mogli usporediti, potpuno nov pristup donijeli su svojim multimedijalnim projektom: tekstovima, scenskom pojavom te umjetničkim fotografijama kojima su se predstavljali javnosti. Na koncertima su nastupali okruženi bodiljikavom žicom, u poderanoj odjeći, praćeni pirotehnikom, a ponekad su znali scenografiju obogatiti sa stotinama otvorenih kišobrana kao simbolima zaštite. Sergio Blažić je zbog svoje statičnosti na sceni, predstavljao otuđenog čovjeka, van vremena i prostora. Sa koferom pored sebe izgledao je kao neki prognanik s planeta. Tijekom koncerta nije bilo najava pjesama ni zahvaljivanja publici. U početnoj fazi djelovanja grupe bit će uključeno oko 20 stalnih suradnika iz različitih segmenata djelovanja: slikarstvo, fotografija, dizajn, književnost i film. Za naziv grupe članovi su imali nekoliko prijedloga, ali ih je Obradović ipak uvjerio da je Atomsko sklonište najprihvatljivije ime. Pored Obradovića, koji se može smatrati osnivačem i idejnim vođom grupe, prvu postavu Skloništa činili su: Sergio Blažić (vokalni solist), Saša Dadić (bubnjevi), Dragan Gužvan (gitara) i Bruno Langer (bas). Iz čisto marketinških razloga proglašavaju se punk grupom iako nisu ni znali što je to punk. Uspjeli su zainteresirati javnost. Godine 1977. često nastupaju u Puli, ali ih Puljani ne primaju dobro. Krajem sezone na klavijaturama im se pridružuje Eduard Kancelar, a jedan od najznačajnijih nastupa na kojem su se predstavili široj rock publici, bio je na Boom festivalu u Novom Sadu, krajem 1977. Izvještaj sa Boom festivala ’77 objavljen je u časopisu Džuboks, u kojem su primili pozitivne kritike. Nešto kasnije sa većim uspjehom nastupaju u omladinskom domu Uljanik i odlučuju da umjesto značajnije organizacije koncerata, svoje snage usmjere na snimanje prve ploče. Nakon što su ih odbili u dvjema najvećim diskografskim kućama, zagrebačkom Jugotonu (čija će ih komisija odbacivati čak 6 puta) i beogradskom PGP RTB-u, Sklonište doživljava još jedno u nizu razočaranja. Kao spas pojavljuje se RTV Ljubljana s kojom potpisuju ekskluzivni ugovor. Album prvijenac (na kome su se predstavili pojačani Rudolfom Grumom koji je pjevao prateće vokale) snimaju krajem 1977. godine, a u prodaji se pojavljuje u ožujku 1978.

Bili su jedna od rijetkih grupa koja nije u svoje stvaralaštvo uplitala narodni melos. Dominirali su hard rock rifovi, s upečatljivim klavijaturama, zadivljujućim vokalom i čvrstom produkcijom. Album je zaprepastio kritičare svojim neobičnim konceptom i drugačijim pogledom na svijet. Tekstovi su bili nešto što tada nije postojalo na ovim prostorima. Tekstopisac Boško Obradović je na prvom albumu ponudio mnoštvo potresnih i kataklizmičkih stihova. Za razliku od drugih grupa koje su uglavnom imale ljubavne tekstove, Obradović je u svojim tekstovima obrađivao socijalne, političke i antiratne teme. Dominiraju proročanski tekstovi kojima su glavne teme ratovanja, nekontrolirani razvoj civilizacije, loše stanje u društvu i sl. Zatečeni kritičari rock glazbe oštro su napali Atomce. Tekstove su nazivali ”banalnim”, ”plitkim”, “besmislenim” i “smiješnim”. Ideje Skloništa činile su im se nejasnim i nedorečenim. Očigledno, u to vrijeme riječi rat, rušenje, droga, panika, psihoza, racija, … su se činile previše dalekim i neshvatljivim za rock’n’roll umjetnost na našim prostorima. Petnaestak godina kasnije na Balkanu će sve biti drugačije, i ono o čemu je Boško Obradović pjevao, postat će surova stvarnost. Time su kritičari započeli pravi ”rat” protiv Atomskog skloništa koji će sa promjenljivom žestinom trajati narednih desetak godina. Atomci su na to odgovarali žestoko, i koristili su svaku priliku da pređu u napad razračunavajući se sa kritičarima u čemu su glavni bili Boško Obradović i Bruno Langer.

Hitovi s prvog albuma su danas svima poznate stvari: ”Kinematograf našeg djetinjstva”, ”Tko će tad na zgarištu reći”, potresna priča ”Saznao sam dijagnozu” te ”Pomorac sam majko”, glazbeno i zasigurno najimpresivnija sa snažnim gitarskim rifovima i izuzetnim solom na klavijaturama. Tekstopisac je Obradović dok su glazbu skladali, Gužvan te Blažić i Langer u duetu.

Atomci tijekom nastupa
Nakon albuma prvijenca Ne cvikaj generacijo 1978., Atomci nastavljaju svirati. Nastupaju u Subotici 11. svibnja 1978. u sklopu rock programa Omladinskog festivala. Nastupili su besplatno što je bilo neobično za tadašnja, ali i današnja vremena, kada svi razmišljaju samo o zaradi. Na tom su nastupu odsvirali sve s prvog albuma i to bez pauze pa ih je publika nagradila pljeskom tek na kraju koncerta. U tri tjedna prodano je 16 000 tisuća primjeraka debi albuma, međutim Atomsko sklonište rijetko nastupa i ne organizira ni samostalne koncerte niti žele nastupati u malim prostorima. Uzrok tome bila je Sergina bolest, mada su često objašnjavali kako je uzrok takvom postupku to što ne žele održavati stereotipne turneje. Publika je zavoljela Atomce što su ovi i zaslužili izuzetnom hard rock glazbom i svojom iskrenom odanošću publici.

Iste godine izlazi još jedan album Infarkt koji se smatra najboljim albumom Atomskog skloništa. Zvuk je još čvršći i snažniji, a ritam brži nego na debi albumu. Upečatljive solo dionice i jaka ritam sekcija su neki od detalja koji čine ovaj album velikim. Tekstovi su za nijansu manje potresni i bolni, ali i dalje jednako oštri. Značajan doprinos cjelokupnom dojmu dala je i vrhunska produkcija, a rezultat svega ovoga je savršenstvo. Krajem 1979. godine, s malo više sredstava i s većom medijskom podrškom, Atomci kreću sa snimanjem svog trećeg albuma. Bit će to prvi album sniman na ”ekskluzivnoj” lokaciji, mada sam naziv ”pokretni studio” ne djeluje previše luksuzno. ”Mobile One” je najveći pokretni (48-kanalni) studio na svijetu u kojem su svoje materijale snimale neke poznate svjetske grupe. To je prvi album u nizu koji će producirati Englez John Etchells. On je neko vrijeme bio producent grupe Queen. Od ovog albuma Atomci djeluju kao kvartet, bez klavijaturista budući da je Paul Bilandžić u međuvremenu napustio grupu i osnovao svoj sastav Lilihip. Krajem 1990. godine, Bruno s novom postavom objavljuje studijski album Criminal tango. Promocija albuma bila je na Avala festu. U novoj postavi su bubnjar Nikola Duraković i gitarist Ranko Svorcan. Langer je već ranije preuzeo ulogu vokala. U snimanju albuma Criminal Tango sudjelovao je član grupe iz ranih dana, Paul Bilandžić. Tijekom 1990. i 1991. Atomsko sklonište održava mnogobrojne koncerte na prostorima SFRJ nastavljajući tradiciju da sviraju svuda gdje se okupljaju rockeri. Tako nastupaju na Zaječarskoj Gitarijadi u vrijeme kada započinje Domovinski rat. U to vrijeme Langer najavljuje novi album koji se trebao zvati Snajper, međutim album nije nikada snimljen.

Atomci 1992. godine za floridsku izdavačku kuću East Europe Records spremaju album East Europe Man koji sadrži većinu pjesama s albuma This Spaceship i dvije pjesme na hrvatskom jeziku sa Criminal Tanga. Album započinje pjesmom Chinese Bike kojom su Atomci ušli na američku listu Top 100 i time postigli ono što nikome prije s ovih prostora nije pošlo za rukom. Atomci su bili kandidati za nastup na koncertu Woodstock 1994. povodom obilježavanja dvadeset i pete godišnjice održavanja najvećeg rock festivala svih vremena. Iako već najavljeni, otpali su sa popisa, čime je koncert ostao bez jedine suvremene grupe antiratne orijentacije koja svojim tekstovima neposredno propagira mir.

Novi album Terra Mistica izlazi 1995. godine. To je prvi i za sada jedini album kojeg je izdala Croatia Records (ex Jugoton). Na njemu se nalazi devet pjesama u standardnom rock stilu. Godine 1999. Bruno najavljuje novi album Portobello Street prema po londonskoj ulici u kojoj se prodaju stvari iz 60-ih godina, međutim ni taj album nikad nije snimljen.